Ruski car Vasilije III i glasine o njegovoj homoseksualnosti
Svedočanstvo italijanskog istoričara o tome da su ruskog cara privlačili muškarci.
Sadržaj

Vasilije III, otac Ivana Groznog, vladao je ruskom državom od 1505. do 1533. godine. Ženio se dvaput. U prvom braku, sa Solomonijom Saburovom, za dvadeset godina nije dobio dece.
Italijanski istoričar Paolo Đovio kasnije je zabeležio glasinu da su Vasilija privlačili muškarci. Možda je upravo to što u prvom braku nije imao dece dalo povoda za takve priče. U ovom članku razmatramo sve što istorija zna o seksualnosti tog ruskog cara.
Italijanski istoričar o homoseksualnosti Vasilija III
Đovio, na ruskom poznat kao Pavel Jovij, nikada nije lično bio u Moskoviji. O toj zemlji pričali su mu ljudi koji su odatle dolazili. U Rimu se 1525. sastao s izaslanikom Vasilija III, Dmitrijem Gerasimovom. Njihovi razgovori poslužili su kao osnova njegove knjige o moskovskom poslanstvu.
O privatnom životu kneza Đovio je pisao u drugoj knjizi, „Opisi ljudi proslavljenih ratničkom hrabrošću“. Objavljena je 1551, osamnaest godina posle Vasilijeve smrti. Na kraju zapisa o njemu Đovio je nabrojao zbog čega je, po njegovom mišljenju, knez bio na meti osude. Tu je preneo i glasinu da su ga privlačili muškarci.
„Nedugo potom Vasilije, u ratu uvek nesrećan i [ipak] uvek nepovređen, umro je, skrhan teškom gnojnom bolešću. Ti razvodi svakako su ga doveli na zao glas, a među svojim podanicima nije uživao dobar ugled jer je bio neumereno pohlepan, nedarežljiv i nevelikodušan.
Teretio ga je i gnusni porok njegovog oca, pa je, kako se priča, osećao odbojnost prema ženama i svoju pohotu usmeravao ka drugom [polu]. Po ukorenjenom običaju Moskovljana dopušteno je, po uzoru na Grke, voleti mladiće. Najugledniji među njima i ljudi svih viteških rangova obično uzimaju u službu decu časnih građana i obučavaju ih ratnoj veštini.“
— Paolo Đovio, „Opisi ljudi proslavljenih ratničkom hrabrošću“, prevod na ruski O. I. Vagjani, str. 355
Izvorni odlomak na latinskom
„Nec multo post Basilius, bello semper infelix et semper sospes, gravi oppressus pituita, mortem obiit; his profecto repudiis infamis, et uti impotenter rapax et nusquam liberalis aut benignus apud suos inglorius; hoc etiam ab turpi Ioannis patris aemulatione probro oneratus, quod a foeminis abhorrere diceretur, alio scilicet translata libidine, quoniam inveterata consuetudine apud Moscos, more Graecorum, adolescentes amare fas esset; primores namque gentis et cuncti equestris dignitatis ordines, honestorum civium liberos in famulatum sibi asciscere militiaeque erudire consveuerunt“.
— Paolo Đovio, isti odlomak na latinskom, str. 352
Reči „kako se priča“ prenose latinsko diceretur. Đovio je tako stavio do znanja da prenosi tuđe reči.
Izraz alio scilicet translata libidine doslovno govori o žudnji usmerenoj „na drugu stranu“. Reč libido ovde znači seksualnu želju. U ruskom prevodu stoji reč koja znači „pohota“.
U prevodu Đovio govori o „gnusnom poroku njegovog oca“, a u izvorniku stoji aemulatio, odnosno „oponašanje“. Đovio je Vasiliju zamerao to što je navodno u tome oponašao svog oca Ivana III. Ni za tu optužbu nije rekao odakle potiče.
Dva braka velikog kneza
Solomonija Saburova poticala je iz moskovske plemićke porodice. Za Vasilija se udala 1505. godine.
O tome kako se Vasilije oženio Solomonijom i zašto se od nje rastao pisao je Zigmund fon Herberštajn, habzburški diplomata. U Moskvu je dolazio 1517. i 1526. godine. Prema njegovim rečima, Vasilije je odlučio da je „bolje oženiti se ćerkom nekog od svojih podanika nego strankinjom“. Herberštajn je to objasnio izdacima koje bi iziskivao brak sa strankinjom i kneževom željom da mu žena bude iste vere. Vasilije je Solomoniju, koju je diplomata zvao Saloma, izabrao na smotri budućih nevesta.
Vasilije i Solomonija živeli su zajedno dvadeset godina, ali nisu dobili dece. Prema istoričaru Vladimiru Kučkinu, Vasilije je odlučio da raskine brak kako bi se ponovo oženio i ostavio naslednika. U suprotnom bi njegova braća posle njegove smrti mogla da se bore za presto.
U novembru 1525. Solomonija je zamonašena pod imenom Sofija. Potom su je poslali u manastir Pokrova Presvete Bogorodice u Suzdalju.
U januaru 1526. Vasilije se oženio Jelenom Glinskom. Njen otac, knez Vasilije Glinski, prešao je iz Velike kneževine Litvanije u službu Moskve.
Za vreme drugog poslanstva Herberštajn je čuo da se Solomonija opirala monašenju i da ju je jedan knežev savetnik udario bičem.
„Posle toga je klonula duhom i pred svima glasno izjavila da navlači monašku kukuljicu protiv svoje volje i pod prisilom, te da priziva Boga da osveti tako veliku nepravdu koja joj je naneta.“
— Zigmund fon Herberštajn, „Zapisi o Moskoviji“
Nešto kasnije, dve žene s dvora jednog su dana uveravale cara da im je Solomonija rekla da je trudna. Vasilije je poslao ljude u manastir da provere tu glasinu. Dok je Herberštajn bio u Moskvi, čuo je dve različite verzije.
„Za vreme našeg tadašnjeg boravka u Moskoviji neki su pod zakletvom tvrdili da je Saloma rodila sina po imenu Georgij, ali da nije htela nikome da pokaže dete. […] Drugi su uporno poricali da je rodila. Tako o tom događaju kruže dve priče.“
— Zigmund fon Herberštajn, „Zapisi o Moskoviji“
O istoj glasini pisao je Đovio. U njegovom zapisu taj odlomak stoji neposredno pre pripovesti o Vasilijevoj smrti i o tome da su ga privlačili muškarci.
„Zatim je Vasilije odbacio ženu Solomoniju zbog neplodnosti i zatvorio je u manastir, dovevši [umesto nje] Jelenu, ćerku čoveka nipošto visokog roda. Izgleda da bi zatim doveo drugu Jelenu, još manje plemenitog roda od prethodnih [žena], da se nije pročulo da je Solomonija unutar svetih zidina rodila sina koji je nasledio vladarsku vlast.“
— Paolo Đovio, „Opisi ljudi proslavljenih ratničkom hrabrošću“
Ne zna se ko je bila „druga Jelena“ kojom je Vasilije navodno hteo da se oženi. Đovio je pogrešno predstavio oca Jelene Glinske kao čoveka neplemenitog roda.
Jelena i Vasilije dobili su 1530. Ivana, budućeg Ivana Groznog. Godine 1532. rodio im se Jurij.
Za vreme svoje vladavine Vasilije III nastavio je da širi Moskovsku državu. Moskva je 1510. potčinila Pskov. Vasilije je tamo ukinuo veće, gradsku skupštinu, i postavio svoje namesnike. Moskovska vojska je 1514. zauzela Smolensk u ratu s Velikom kneževinom Litvanijom, a 1521. Rjazanjska kneževina pripojena je Moskvi.
Priča o sotniku
U ruskom naučnopopularnom časopisu „Diletant“ 2017. pojavila se druga priča o Vasilijevom privatnom životu. Ispričao ju je Dmitrij Karasjuk, muzički novinar i autor knjiga o istoriji roka u Sverdlovsku. U priči se pominje sotnik, zapovednik jedinice od sto ljudi.
„Vasilije je bio spreman da ispuni bračnu dužnost samo ako bi u postelju koju je delio sa ženom legao nagi sotnik dvorske straže.“
— Dmitrij Karasjuk, „Sodoma na carskom prestolu“, „Diletant“, 2017.
Karasjuk se pozvao na priče stranaca čija imena nije naveo. Nije rekao ni u kom se izvoru iz 16. veka može pročitati priča o sotniku.
Iz sačuvanih svedočanstava nije moguće utvrditi da li je knez bio u vezi s nekim konkretnim muškarcima.
Literatura i izvori
- Zigmund fon Herberštajn. Записки о Московии [Zapisi o Moskoviji]. Prevod I. Anonimova. Sankt Peterburg: Štamparija V. Bezobrazova i dr., 1866, str. 27.
- Zigmund fon Herberštajn. Записки о Московии [Zapisi o Moskoviji]. Prevod A. I. Maleina i A. V. Nazarenka. Moskva: Izdavačka kuća Moskovskog univerziteta, 1988, str. 73, 86–87, 298–299.
- Jeljcinov centar. „Дмитрий Карасюк. Презентация книги Как мы любили „Битлз“. История битломании в СССР“. 8. april 2022. Biografija autora.
- Paolo Đovio. „Sub effigie Basilii, Moscoviae Principis“ [Pod portretom Vasilija, vladara Moskovije]. Knj. 6, portret 14 u Elogia virorum bellica virtute illustrium [Opisi ljudi proslavljenih ratničkom hrabrošću] (1551). Prevod O. I. Vagjani. U Россия в первой половине XVI в.: взгляд из Европы, priredio O. F. Kudrjavcev, str. 352, 355–357. Moskva: Ruski mir, 1997.
- Dmitrij Karasjuk. „Содом на царском троне“. Дилетант, 6. oktobar 2017.
- Oleg Kudrjavcev. „Гуманист из Гипербореи: русский книжник Дмитрий Герасимов и его рассказ о своей стране в интерпретации итальянского гуманиста Павла Йовия (1525 год)“. Новая и новейшая история, br. 6 (2017): 110–117.
- Vladimir Kučkin. „Московские Рюриковичи (генеалогия и демография)“. Исторический вестник 4, br. 151 (2013): 6–73 (videti 47–48).
- Tatjana Matasova i Jana Zelenina. „София (Сабурова Соломония Юрьевна)“. U Православная энциклопедия, tom 65, 245–255. Moskva: Crkveno-naučni centar „Pravoslavna enciklopedija“, 2022.
- Aleksandar Filjuškin. Василий III. Moskva: Molodaja gvardija, 2010.


